Priprema okoline za novorođenče nadahnuto Montessori pristupom

O važnosti kontrastnih slika i stimulacije novorođenčeta sigurno već znate mnogo, no kažu da je ponavljanje majka znanja, stoga ponovimo.

S obzirom da novorođenče provede prethodnih 9 mj. u trbuhu (u sigurnom, ali skučenom, prigušenom i tamnom okruženju), njegov je vid slab, mutan te može vidjeti samo na udaljenost otprilike 20-40 cm.

Jaki kontrast potpomaže:

  • VIZUALNI RAZVOJ (razvoj optičkog živca, općenito brži vizualni razvoj, razlikovanje oblika),
  • KOGNITIVNI RAZVOJ (povećava vrijeme pažnje, razvija pamćenje, razvijaju se dijelovi mozga zaduženi za vizualno; usavršavanje koordinacije očnog mišića i mozga).

Evo nekoliko primjera kako smo u našem domu uredili kutak za novorođenče:

KREVETIĆ

U krevetić sam stavila jastuke s jakim kontrastom. Ako se pitate čemu jastuci za novorođenče, odgovor sigurno nije za pod glavicu. S prvim smo djetetom imali onu „kontroverznu“ zaštitu za krevetić, tj. platnenu zaštitu koja se stavi kako dijete ne bi udarilo glavicom o tvrdu drvenu ogradu kreveta. Poslije smo čitali da to baš i nije najbolje rješenje, jer su zabilježeni slučajevi gušenja, a i protok zraka je slabiji, tako da smo od toga odustali.

S vremenom smo primijetili da naš bebač u krevetiću odmigolji negdje do plišanca u krevetu i zabije glavu u njega. Umjesto hrpe plišanaca koje je teško održavati i prati, dodali smo jastuke. U njih su klinci ušuškali glavice, a poslije kako su dizali glavicu, počeli su ih promatrati (prije/nakon spavanje). Im li što bolje za novorođenče od jastuka s visokim kontrastom? 😉

MOBIL

Ponekad novorođenčad gleda malo ukrivo (bježi jedno oko, ili gledaju „u križ“). To se lako može izvježbati i spriječiti pogoršanje stanja što češćem izlaganju jakom kontrastu. Novorođenčad je većinu svog vremena, ili na dojci, ili spava tako da je vrijeme u krevetiću poprilično bitno.

Osim spomenutih kontrastnih jastuka, napravila sam i mobil tako da je to vrijeme u krevetiću postalo i vrijeme vizualne stimulacije (dok dijete ne zaspi, dok ga prematamo u krevetiću ili kad se probudi). S vremenom dijete počne i posezati ručicama za visuljcima tako da obratite pozornost da budu ili dovoljno visoko ako su od papira, ili da ih napravite od filca.

*S obzirom na česte podoje, ja sam znala prvih par mjeseci češće oblačiti kontrastne majice 😛 (točkice, prugice, zvjezdice…) tako da su bebači imali vizualnu stimulaciju i tok sisaju. Nije nužno, ali zašto ne iskoristiti i tu priliku. 😀

Kako izraditi vlastiti mobil pronađi ovdje!

OGLEDALA

Čitajući Montessori literaturu, ali i promatrajući naše klince, shvatila sam važnost ogledala. Naizgled tako banalna stvar, a tako važna i stimulativna. Ogledala omogućavaju bebama novu perspektivu vlastite okoline. Također pomaže da postanu svjesni svojih pokreta te da ih s vremenom usklade.

Ogledala smo stavili po stanu svugdje na dječju razinu; kraj krevetića, u hodnik, na vrata, a ostala ogledala koja imamo kod kuće također često koristimo za razne igre.

JASTUK ZA BEBE I TOPPONCINO

Roditeljske su ruke tijekom prvih par mjeseci najvažnija okolina za novorođenče, međutim svi znamo kako su maleni krhki i sićušni kad se rode, posebice vrat i kralješnica. Možete ovo proglasiti staromodnim, ali jastuk za nošenje beba je po meni „must have“! Iako ćete na forumima naći mišljenja kako je to potpuno uzaludan trošak i besmisleni dodatak, moram se usprotiviti. *Što se tiče marama, koristili smo ih tek nakon 2-3 mj. kad mišići vrata ojačaju.

Što sam više čitala Montessori literaturu, to sam dublje shvaćala važnost primjerenosti prvih kontakata i postupanja s djetetom, ne samo na onoj emocionalnoj razini, privrženosti i kontakta koža na kožu, nego i onih, nazovimo ih, „manevarskih“.

Način na koji trebamo postupati s novorođenčetom i nježnost osjećaja koja bi nas trebala nadahnuti, podsjeća nas na pokrete katoličkog svećenika kada drži hostiju pred oltarom: čistim rukama koje su potanko naučile kretnje i koje s takvom profinjenošću i veličanstvenošću pomiču tu hostiju; sad vertikalno, sad horizontalno, spuštajući je s vremena na vrijeme kao u strahu da se ne slomi.

Maria Montessori, Dijete tajna djetinjstva

Prvih mjesec dana smo u te manevarske svrhe koristili jastuk za nošenje, ne samo na putu iz bolnice do doma, nego i u domu. Da, možemo se složiti da danas postoji neodoljiva odjećica za malene u kojoj su naprosto preslatki, a u jastuku se ona baš i ne vidi, hm? :/

No, evo nekoliko razloga zašto biste trebali razmisliti o korištenju jastuka i topponcina:

Topponcino (tal. maleni jastuk) je varijacija jastuka za nošenje samo što je bez vezivanja, a pruža novorođenčetu sigurnost od rođenja, sprječava refleks trzaja i omogućava sigurno i stabilno držanje djeteta, te da ga se jednostavno odloži na spavanje bez prebacivanja, a kad se probudi, dijete može vježbati slobodne pokrete.

Najviše koristi za nošenje, ljuljanje, sigurno prenošenje s jednog mjesta na drugo;

  • prenošenje među osobama; roditeljima, starijom djecom, bakama i djedovima (lakše, i s manje straha, podupire se glavica i kralješnica);
  • dijete se osjeća sigurno i „zagrljeno“, a velika je prednost što štiti dijete od direktnog doticaja s parfemima i grubim/sintetskim tkaninama drugih ljudi koji ga drže;
  • također, izvrstan je prijelazni objekt jer već u trudnoći možete spavati s njim (ili s navlakom) kako bi poprimio vaš miris, što će novorođenčetu dodatno pružiti osjećaj sigurnosti i poznate okoline.

Tutorial za izradu topponcina

MINIMALIZAM S IGRAČKAMA

Mislim da je ovo nepotrebno dodatno objašnjavati. Iz iskustva znam da su najbolje i najzanimljivije „igračke“ za novorođenče besplatne:

Vaše lice, ruke, dodir, masaža, nošenje, ljuljanje, pjevanje, recitiranje, nježni ili piskutavi govor…

Ali, ako si želite dati truda, isprintajte kartice s jakom kontrastom i stavite oko bebice; isprintajte crno-bijelu knjižicu, ili sašijte (zalijepite vrućim ljepilom) senzornu knjigu za bebe, tzv. quietbook.

O audio i taktilnim podražajima detaljnije nekom drugom prilikom, a dotad samo napomena: ne zaboravite pjevušiti, mumljati, brbljati svome djetetu, kao i pružati mu u ručice različite materijale.

Zanimljive tekstove na ovu temu možete pročitati na sljedećim stranicama:

https://razvojne.org/2018/09/10/kutic-po-bebinoj-mjeri/
https://razvojne.org/2018/09/01/crno-bijeli-svijet-novorodenceta/
http://www.thekavanaughreport.com/2018/03/4-reasons-i-love-topponcino.html
https://razvojne.org/2018/09/09/ogledalo-u-bebinoj-razini/
https://miss7mama.24sata.hr/beba/razvoj-u-prvoj-godini/sto-vide-zasto-se-bebe-i-mala-djeca-vole-igrati-ogledalima-10511
Montessorimama.hr ma IG: https://gramho.com/media/2340145290426125391

Mobil za novorođenče (uradi sam)

Ako tražite načine kako ukrasiti kutak za novorođenče, ali ga istovremeno i stimulirati, mobil je jedan od odličnih načina za to!

Za izradu mobila trebat ćete:

  • papir
  • printer
  • škare
  • ljepilo
  • štapiće za ražnjiće ili kolut
  • konac i igla
  • vrući pištolj

Ukoliko nemate papir s crno-bijelim uzorkom, na Internetu pronađite uzorke koji vam se sviđaju i isprintajte ih. Ja sam koristila sljedeće besplatne primjerke:

i izradila sam vlastite 2D uzorke:

Na iste te papire, ali s druge strane, isprintajte mreže za geometrijska tijela (Platonova tijela) koja sam preuzela s ove odlične stranice: Mini eco

Izrežite uzorke, presavinite po označenim crtama i zalijepite.

Iglom probušite i provucite konac kroz papir tijela, rasporedite oblike po štapićima i kolutu tako da su u ravnoteži. Ovo je ujedno i najosjetljiviji dio. Štapiće možete dodatno kontrastirati izolir-trakom.

Objesite mobil, ili iznad krevetića, ili na mjestu gdje ćete s bebicom provoditi najviše vremena.

Uživajte, pušite u njega, vrtite ga, njišite bebu prema njemu, ili jednostavno odložite bebicu kraj njega dok nakratko trebate promiješati ručak. Štogod vam padne na pamet.

*Mobil je moguće napraviti i u jednostavnijoj i trajnijoj verziji od filca koji poslije možete nekome i proslijediti.

Malo (pragma)lingvistike za roditelje (2. dio)

Kako djetetu reći NE?

Divasice su svojevremeno imale pjesmu: “Da ili ne, znam da nije lako. Reci mi sve, najbolje je tako.“ Osim lepršave rime koja mi i danas zapne u uhu na spomen te pjesme, istina je: znam da nije lako.

Ne da imam teškoća s postavljenjem granica, nego mi višak informacija i procjena situacije često uzrokuju ludi koktel kontradiktornosti u glavi.

„The power of YES“

S jedne nas strane bombardiraju prednostima pozitivnog i afirmativnog obraćanja djeci. Brojna istraživanja i mjerenja funkcionalnom magnetskom rezonancom pokazuju da naš mozak na pozitivne poticaje i riječi reagira mnogo brže te stvara pozitivne signale i u susjednim regijama. Dakle, pozitivno i afirmativno je dobro, poželjno, potiče na rast, razvoj, akciju i napredak, a većina se stručnjaka za odgoj djece slaže u tome da onaj NE čuvamo samo za iznimne slučajeve.

„The power of NO“

S druge strane, istražuje se tzv. „negativna pristranost“ mozga koji je istreniran da na negativne i loše stvari reagira mnogo intenzivnije, neprijateljski obrambeno i pomalo agresivno. Razlog tomu je jednostavan: evolucija, tj. mogućnost da brzo detektiramo loše vijesti i na njih tako snažno reagiramo, posljedica je jednog jedinog razloga, a to je da nas sačuva od opasnosti. Međutim, isti oni gore spomenuti stručnjaci će također, pomalo kontradiktorno, savjetovati da je potrebno i češće djetetu govoriti i NE kako bi se postavile granice, kako naše osobne, tako i granice i pravila za dijete.

Eto, to je taj koktel u mojoj glavi!

Otkrivanje tople vode: ključ je u umjerenosti!

Svaka krajnost, neumjerenost ili svaki pol ove priče je istovremeno dobar i loš na svoj način. Ako smo previše negativni, prijetimo, previše zabranjujemo ili olako i prečesto koristimo taj NE bez argumenata, on može izazvati blokadu, bijes, otpor, pasivnost kod djeteta. Česta je i pojava „licemjerna poslušnost“, tj. dijete je pred nama apsolutno poslušno, ali čim okrenemo leđa ili ode iz doma, probija granice i radi sve ono što mu prethodno nije bilo dozvoljeno, pa čak i i više od toga!

PRIMJER:  dijete s poremećajem iz spektra autizma, inače genijalac zarobljen u umu autista, koji je tijekom ranog djetinjstva i odrastanja toliko puta čuo NE da je na svaku zabranu, negativan ton i uopće na riječ koja počinje na „ne-„, reagirao žestokim ispadima.

→ Pitam se, kako je reagirao na „NEdostaješ mi“? Pensive Face on Apple iOS 13.3

♦ ♦ ♦

Drugi je pol previše DA i neumjereno hvaljenje. Epidemija popustljivosti polako se uvlači u naš odgoj kao posljedica tzv. velike ljubavi koju gajimo prema vlastitoj djeci, ili „slobode“ koju mi kao djeca nismo imali, a željeli bismo da jesmo, pa onda odemo u drugu krajnost.

Popustljivost je zapravo sačinjena od nedosljednosti; slabosti da ono što je dugoročno dobro za dijete provedemo do kraja popuštajući pred kratkoročnim efektom smirivanja; i nepreuzimanja prirodne moći koja dolazi uz ulogu roditelja, jer tko još želi biti strogi žandar? Budimo radije prijatelji!

Također, ojačana teorijom samopoštovanja, prečesta i neumjerena afirmativnost bez pokrića dovodi i do prekomjernog hranjenja ega i nedostatka standarda: „ti si poseban/-na“, „ti si tako pametan/-na“, ili „ti to radiš najbolje!“.

PRIMJER: djevojčica (10 g.) ispodprosječne muzikalnosti želi postati pjevačica kad odraste. Roditelji „hrane“ njezine planove za budućnost govoreći: Super! Ti možeš biti štogod poželiš!

→ Pitam se, kako će se nositi s „udarom realnosti“ ili jednostavno komentarima iz razreda koji, u pubertetu koji slijedi, postaju sve iskreniji i brutalniji.

Kad se metodika i lingvistika udruže

Duboko sam uvjerena da se SVAKA stvar može jezično uobličiti na manje negativan način!

Pokušajmo ovako:

Ovaj mi se citat često pojavi čitajući neke duhovne tekstove. Mislim da je savršen primjer pozitivne pedagogije i izvrsno opisuje način na koji usmjeriti dijete. Nitko od nas ne brani neke stvari djetetu iz hira ili zato što ga ne voli dovoljno. Baš suprotno, naše roditeljske zabrane odnose se upravo na situacije vezane uz sigurnost, zdravlje i opću mentalnu i duhovnu dobrobit vlastite djece.

◊ Primjeri: DA, ALI NE SAD!

Dijete (3 g.) na početku objeda dijete staje i pita može li dobiti desert?

DA, kad završiš s jelom!, umjesto: Ne, nisi još završio!

Boso dijete pita može li ići na balkon (dogovor je da idu obuveni).

DA, kad se obuješ!/ DA, samo se prije izlaska obuj!, umjesto: Ne, jer si bos!/ Ne, nemaš obuću!

◊ Primjeri: IMAM NEŠTO BOLJE ZA TEBE

Sin (7 g.) usred školskog tjedna pita može li na igru kod prijatelja? (dogovor je da preko tjedna ne ide)

Da, vidim da ti se baš ide, ali vikendom možeš dulje ostati na igri. Dogovorit ćemo druženje u subotu kako bi mogao ostati duže, to je bolje nego da sad odeš samo na kratko.

Dijete (5 g.) za rođendan želi preskupu i nepraktičnu igračku (plastičnu figuricu Else za 300 kn).

Znam da ti se to jako sviđa, ali imam ideju. Idemo pogledati u trgovinu što se još može kupiti za toliko novčića pa možda nađemo nešto još bolje! (Naravno, vodite ju u trgovinu, odjel koji vama odgovara! Prilagodite i cijenu ako treba!)

◊ Primjeri: OGRANIČENI IZBOR

Dijete želi čoko namaz za večeru. (pravilo je da navečer nema slatkog)

Možeš dobiti namaz sutra za doručak. Za večeru je danas na meniju pašteta od tune ili sirni namaz. Što želiš od toga dvoje?, umjesto: Ne možeš dobiti!/ Ne može večeras!

Djevojčica (3 g.) želi obući kratke hlače po zimi.

Kratke hlače se nose ljeti. Sad možeš izabrati ove tajice ili kratku suknjicu uz štramplice. Koje ćeš izabrati?, umjesto: Ne može!/ Ni slučajno!/ Nema šanse! 😀

¡ Djeca nisu roboti ili naše marionete. Donošenje krivih odluka i izbora sastavni je dio iskustvenog učenja. Naš zadatak nije da ih štitimo od svake moguće prijetnje ili lošeg izbora, već da odmalena pozitivno usmjeravamo i potpomažemo oblikovanje karaktera. Važno je da nauče da svako ponašanje dolazi s posljedicom.

◊ Primjeri:

Dijete (3 g.) želi gaziti po lokvama vode, ali nema kišnu opremu.

Izbjegavaj lokvice, mogao bi se smočiti!, umjesto: Smočit ćeš se!

Dijete se na igralištu previsoko penje ili se biciklom spušta niz strmu kosinu.

Budite blizu djeteta i: Samo budi oprezan/-na, čvrsto se drži!/ Drži volan uspravno i prikoči!, umjesto: PAZI, PAST ĆEŠ!

Bližimo se kraju…

I što ako nam se češće otme taj NE?! Ne osjećajte grižnju savjesti, krenite ispočetka i „vježbom do savršenstva“. Snimajte se, osvijestite si i korigirajte se. Ja za to imam supruga! 😀 A i on mene. 😉

I da, čuvajmo taj NE za one krajnosti: kad je u pitanju utičnica, trčanje pred pješački ili na parkiralištu pred auto, kad je nešto vruće, ili je pitanje ugroze drugoga.

Ali s druge strane ne bojmo ga se izgovoriti ponekad i u svakodnevnoj komunikaciji, jer kako će naša djeca naučiti reći ne, ako ga nisu nikad čuli od nas? Osim toga, ne čini li vam se poslušnost roditeljima kao pomalo zanemarena vrlina? Usmjeravajmo našu djecu i u tomu!

Važan dodatak! Ovo su po meni situacije u kojima je apsolutno poželjno izgovoriti ne, kako za djecu, tako i za nas odrasle:

  • Kad želimo biti vjerni svojim principima i vrijednostima.
  • Kad nas štiti od iskorištavanja.
  • Kad nas štiti od zlostavljanja.

Što je zajedničko Michelangelu i velikim obiteljima?

Velike obitelji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim!

Svatko ima više-manje dobronamjeran i (ne)ljubazan komentar koji se ne ustručava podijeliti s nama. Sada, kad je na putu 5. bebica jednostavno mi dođe da isprintam odgovore unaprijed i dijelim ih po ulici, jer su pitanja sve učestalija i već predvidljiva i šablonska.

Ovaj je tekst moj pokušaj da pružim novu perspektivu gledanja na velike obitelji. Mislim da ću odsad odgovarati na sva ta pitanja primjerom Michelangela, jer on i mi imamo mnogo toga zajedničkoga. 😉

◊ ◊ ◊

Više

Malo (pragma)lingvistike za roditelje (1. dio)

Bez brige, neće biti toliko stručno. U prijevodu: malo korisnog i praktičnog jezika za roditelje, ali i sve koji rade s djecom i bave se njima. Riječ je većinom o korištenju 3. lica jednine… 😀

Započnimo!

Pričanje u 3. licu može djelovati narcisoidno ako pričamo sami o sebi. Dobar primjer toga su neponovljivi govornici poput M. Bandića i Z. Mamića. 😉 Govorom u 3. licu možemo izražavati sarkazam (Vaše Veličanstvo ne želi oprati suđe?), ili pak može biti posve prihvatljiv ako je dio maminskog (eng. motherese) govora/jezika. Ovo je onaj dio za vas!

Kao što je općepoznato, rana je komunikacija izuzetno bitna, bez obzira razumije li nas naše dijete u potpunosti ili ne. Maminski je govor zapravo vrlo koristan djeci do 2. g. kada se ona nalaze u kritičnom (osjetljivom) periodu razvoja govora. Takav je prilagođeni govor usmjeren djeci, a odlikuje se jednostavnošću rječnika, ponavljanjem, većom zastupljenošću imenica naspram glagola, promjenljivom intonacijom i sl.

Primjer: (obraćam se djetetu) “Mama se ide obuti. Mama obuva cipele! Da, cipele.” (pokazujem cipele i obuvam se).

Onaj “ali”…

Nakon djetetove 2. g. pa sve do pubeteta započinje drugo osjetljivo razdoblje za jezično-govorni razvoj. Dijete postupno postaje i kognitivno zrelije (od 3. g. razlikuje sebe od okoline, koristi i razumije zamjenice) tako da više nema potrebe za previše pojednostavljenim jezikom, kao ni za korištenjem 3. lica u maminskom jeziku. Dapače, jezik treba postupno obogaćivati novim vrstama riječi i jezičnih konstrukcija.

Na primjer, bilo bi neprikladno vratiti se s posla i obraćati se 5/6-ogodišnjem djetetu ovim načinom: “Mama je imala naporan dan. Mama je umorna.”

Vjerujte mi, vaše dijete je spremno za složenije oblike komunikacije. Uz to, osim što djeluje narcisoidno, govorenje o sebi u 3. licu udaljava nas od naše vlastite odgovornosti i manje je osobno.

(1. lice) “Sine, umorna sam pa ćemo se igrati kad malo odmorim.” (odnos ja-ti/mi)

(3. lice) “Sine, mama je umorna pa će se igrati s tobom kad malo odmori.” (odnos ona-ti)

3. lice, krivnja i odgovornost…

Pročitala sam jednu zanimljivu izjavu, a glasi ovako: Hrvati boluju od dvije kronične bolesti, a to su prebacivanje krivnje na drugoga i izbjegavanje odgovornosti. „Nisam ja, zmija je…“, zvuči poznato? 😉

Iako nismo za nametanje osjećaja krivnje, svakako želimo usaditi djeci osjećaj odgovornosti za vlastite postupke i tako ih usmjeriti da jednoga dana izrastu u ljude koji će se znati nositi s posljedicama svojih odluka i ponašanja.

U nekim blažim slučajevima, nama se u velikoj obitelji pokazalo korisno koristiti 3. lice kako bismo izbjegli „prozivanje“, tj. kako bismo udaljili pojedino dijete od nezahvalne situacije i tako ga optužili. Ovisno o težini situacije, a ovo se odnosi prvenstveno na blaže „prekršaje“ za koje nismo u potpunosti sigurni, ili nam nije toliko bitno tko je počinio, jednostavno koristimo zamjenicu netko ili pasiv. Što to znači?

Na primjer:

3. lice (on/ona):

“Netko je zaboravio ugasiti svjetlo u kupaonici. Molim, da ga ugasi!”

“Netko je razbacao igračke po sobi. Neka ih pospremi!”

“Netko nije pustio vodu za sobom. Želim da počisti školjku!”

pasiv (vršitelj radnje nepoznat): 😉

“Svjetlo u kupaonici nije ugašeno. Želim da svjetlo bude ugašeno!”

“Igračke su razbacane po sobi. Soba treba biti pospremljena!”

“Voda u školjci nije puštena. Molim, da se školjka očisti!”

2. lice (ti):

“Zaboravio si ugasiti svjetlo u kupaonici.”

“Razbacao si igračke po sobi.”

“Nisi pustio vodu za sobom.”

Prva tri primjera su „mekša“, općenita i diskretna.

Druga tri su više kao neutralno utvrđivanje stanja.

Posljednja tri djeluju pomalo kao optužbe.

Razlika je značajna!

Intonacija

Također vrijedi obratiti pažnju na intonaciju: što je situacija bezazlenija i blaža, to je intonacija pjevnija, produženija i ponekad s dozom humora. Obrnuto od toga, u ozbiljnijim situacijama je kraća, odrješitija i ozbiljnija. Primjerice, nećemo koristiti istu intonaciju u rečenicama: Netko je zaboravio obuti papučeee! i Prestani lupati po prozoru!

U slučaju da dijete ne posluša od prve (zamislite, i to se događa), ili se jednostavno ne osjeti pozvanim da ispravi počinjeni propust, zaboravite neodređeni oblik! Svakako mu se treba obratiti ozbiljnije, konkretno i imenom: Soba je u neredu. Ovisno o dobi djeteta: Ivane, idemo zajedno pospremiti igračke!, Ivane, kreni pospremati igračke, a ja ću ti se pridružiti za minutu!, Ivane, pospremi igračke! (sam).

Težina “prekršaja”

U našoj se velikoj obitelji istovremeno odvija mnogo različitih stvari. Često se nekome žuri natrag na igru, ili mu se baš ne da obaviti posao do kraja ili ga obaviti kako spada. Netko je možda zaboravniji, površniji, ili se jednostavno želi provući i promijeniti pravila. Nisu sve „bitke“ jednako važne!

Iako je meni i suprugu izuzetno bitno da se držimo određenog reda (da svi poštujemo obiteljska i kućna pravila) te da kod njih jačamo dosljednost i osjećaj odgovornosti, s druge strane, svjesni smo da su oni samo djeca i da nismo u vojsci. Prečesto igranje dežurnog policajca crpi energiju, stavlja NAS i DJECU na suprotstavljene strane, unosi dodatni nemir i često za sobom priziva i potrebu igranja uloge sudca.

Neodređeni oblici ublažavaju takve situacije. Da ponovim, sve se ovo odnosi na blaže prekršaje gdje je potpuno suvišno postavljati ona šablonska, pomalo otrovna pitanja poput: Tko je to napravio? Tko je kriv? Zašto si to napravio? Opet si zaboravio to i to! Uvijek se tebi to dogodi!, itd., itd.

U OZBILJNIJIM SITUACIJAMA, kao što su fizički sukob, namjerno uništavanje namještaja i sl., vrijede druga jezična pravila:

  • izbjegavamo 3. lice i želimo čuti detaljno i konkretno što se komu, kako i kada dogodilo
  • nastojimo saslušati obje strane i doći zajedno do zadovoljavajućeg rješenja
  • želimo utvrditi odgovornost bez nametanja osjećaja krivnje
  • izbjegavamo pridjeve „zločest“ i „dobar“ (Baš si zločest! ili Dobra djeca to ne rade.)
  • afirmiramo osjećaje (ljutnje, ljubomore, umora), ali jasno osuđujemo neprikladno ponašanje
  • odvajamo dijete od ponašanja, tj. osuđujemo grijeh (sam čin), a ne grešnika (osobu)!
  • također, rizičnija ponašanja uvijek završavaju prirodnom posljedicom

Na primjer:

*Bacanje predmeta u bijesu: “Vidim da si ljut, ali nije u redu da bacaš stvari. Spremit ću to dok se ne smiriš.” (istog trena spremamo predmet izvan dosega, obično na dan-dva)

*Otimanje igračaka: “Znam da želiš tu igračku, ali seka se sad s tim igra. Zamoli ju za igračku, ili pričekaj da se ona prestane igrati s tim. Možeš joj ponuditi i zamjenu.”

U slučaju napada ili ponovnog otimanja, slijedi upozorenje da ćemo ih razdvojiti: “Vidim da jako želiš tu igračku, ali ako ju opet pokušaš uzeti na silu ili lupiti seku, moram vas razdvojiti.” Ako se to uistinu i dogodi, istog trena ih razdvajamo. Kad se situacija smiri, pokušamo se opet dogovoriti.

Ovo sve navedeno ovisi, jasno, uvelike i o dobi djeteta. Što su stariji, sve više ih usmjeravamo da se sami dogovore i sami pokušaju riješiti problem, prije svega riječima, ne tučnjavom. Saslušamo, ali ne toleriramo tužakanje ili izigravanje žrtve.

3. lice i opća pravila (svatko, tko)

Još jedan primjer gdje nam se 3. lice pokazalo kao izvrsno, jest uvođenje općih pravila ponašanja i funkcioniranja naše obitelji. Ne znam je li potrebno isticati, ali uz razgovor i objašnjavanje, presudno je dosljedno usmjeravanje i primjer nas roditelja. Dakle, pravila vrijede i za malene i za velike!

*Pravila nisu sama sebi svrhom, nego su dio dugoročnog cilja koji nastojimo postići odgojem u našoj obitelji. Ako želimo odrasle koji će jednog dana imati odgovornost prema stvarima, obvezama i ljudima; zdrav odnos prema hrani i pristojno ponašanje za stolom; potrebu za rekreacijiom, usvajanje higijenskih navika i uspostavljanje ravnoteže između obveza i zabave (i sve ostalo što je vašoj obitelji bitno), onda je nabolje krenuti od malih nogu.

Prilikom oblikovanja obiteljskih pravila, nastojali smo ih kombinirati s prirodnim posljedicama kako bi svatko točno znao kako da ispravi određeno ponašanje, ili što točno slijedi nakon toga. Tako smo dobili neke od sljedećih primjera:

Tko napravi nered, taj će i počistiti.” Umjesto: “Ako napraviš nered, onda ćeš i počistiti.” (ti)

Tko ode od stola, znači da nije više gladan.” Umjesto: “Ako odeš od stola, nema više hrane za tebe., ili: Ne možeš ići od stola dok to ne pojedeš.” (ti)

Tko se ide van razgibati (trčati, šetati, voziti biciklom), može gledati crtić.” Umjesto: “Ne možeš dobiti crtić, nisi bio vani.” (ti)

Svatko treba oprati zube prije spavanja da mu ne bi došli Gric i Grec.” Umjesto: “Moraš prati zube inače će ti doći Gric i Grec.” Ili, “Ako ne opereš zube, doći će ti bakterije.” (ti)

Neko smo vrijeme na frižideru imali
sljedeća ("prilagođena") diy pravila,
tj. smislili smo više-manje logične posljedice: 
1. TKO pljuje, taj je potrošio slinu za desert!
(ovo tehnički nije zapravo istina,
al' kod nas je upalilo!
S vremenom smo im objasnili.) 😉
2. TKO je grub, moramo ga razdvojiti!
3. TKO napravi nered, taj će i počistiti!

Ne znam za vas, ali onaj ako mi uvijek zvuči kao ucjena i lagano zastrašivanje. Također, jeste li primjetili da nigdje nije rečeno moraš i trebaš? Naravno, ponekad koristimo i taj trebaš, ali u neodređenom obliku. Npr. Treba jesti puno voća i povrća da bi tijelo bilo zdravo!, Treba svaki dan ići van na igru kako bi mišići jačali., Trebamo se dogovoriti riječima, a ne tući. i sl.

Naša djeca slijede pravila, a da uopće nisu svjesna da su to pravila! 😉 Ona su lijepo upakirana u suptilne jezične nijanse koje su nam omogućene korištenjem 3. lica. Živio hrvatski jezik 😀

P. S. Svatko tko nas osobno poznaje, posvjedočit će vam da naša djeca ne slušaju uvijek, krše pravila, probijaju granice, tuku se i svađaju. Rade li to i vaša djeca? 😀 Također, nemoguće je ne spomenuti i nas dvoje umornih i često razdražljivih roditelja koji ne koristimo sve ove izraze u apsolutno svakoj životnoj situaciji, onako smireno i politički korektno kao iz knjiga o odgoju.

Ali kad smo prisebni, rasturamo! Ne odustajemo, trudimo se biti dosljedni i jasni u izrazu, prilagođavamo poruku dobi djeteta i dajemo vlastiti primjer; to je ono što daje rezultate. Nije li to je realnost nas roditelja: trudimo se, ali priznajemo da smo nesavršeni. Savršen je samo naš Otac! 😉 ♥

Nadam se da vam je ovo jezično putovanje promijenilo perspektivu o ulozi jezika u odgoju ili je možda samo došlo kao osvježavanje gradiva iz srednje škole. 😉 Kako bilo da bilo, čestitam, stigli ste do kraja teksta!

Kako se s djecom igraju očevi, a kako majke?©

…s naglaskom na očeve

Ova tema nije inače moje područje, ali u razgovoru sa suprugom kineziologom koji se trenutno bavi tom temetikom, učinilo mi se zanimljivo napisati nešto za mame i tate. Nešto o našim razlikama koje nas naizgled dijele, a zapravo nas obogaćuju!

Jedan od najzanimljivijih rezultata empirijskih istraživanja pokazao je da su očevi općenito manje uključeni u SVE aspekte roditeljstva nego majke, OSIM u fizičkoj igri.1

Eto, bravo za tate!

Više

Šesteročlana obitelji u samoizolaciji, hm?!

U danima kad sam obavljala onu zadnju veliku kupnju prije izolacije našla sam se u skupini ljudi koja manično kupuje papir. DA papir, ali ne toaletni papir, nego PAPIR ZA PRINTANJE. 😀

Znajući da ostajem trudna kod kuće sa školarcem, predškolarkom, 4-godišnjakom i 1 ½-godišnjakinjom, nadobudno sam uzela dva paketa. Nek’ se nađe. – Dobro sam odlučila.

Više

Uskrs u samoizolaciji više usmjeren na Isusa

uskrs u velikoj obitelji

Tijekom djetinjstva i odrastanja uvijek mi je Božić bio draži i ljepši, iako sam znala da je Uskrs najveći kršćanski blagdan. Radilo se jednostavno o osjećaju, točnije o djetinjem osjećaju, slatkastom ozračju Adventa i romantiziranoj slici Božića.

Danas kad sam majka, smisao muke, križa i otajstvo Uskrsa nikad mi nisu bili bliži jer ih proživljavam gotovo svaki dan. Vrijeme korizme i Uskrsa vidim kao idealno vrijeme za preispitivanje smjera vlastitog života kao i životnih vrijednosti i prioriteta.

Ove godine su nam svima uskraćeni brojni planovi, ALI konačno imamo mogućnost preispitati te sve planove. Imamo mogućnost proslaviti Uskrs na jednostavniji i prisniji način: manje stvari i poklona, manje čokoladnih zečeva i jajašaca, manje planova za posjet široj rodbini i brojnim prijateljima, manje strke i „odrađivanja“, a više obiteljskog zajedništva, više „bivanja“, više Njega.

Nastavi čitati “Uskrs u samoizolaciji više usmjeren na Isusa”