Tik prije korizme, točnije nedjelju netom prije, suprug i ja samo pogledali popularnu emisiju Nedjeljom u 2. Na stranu glavna tema koja je bila tendenciozno i u propagandnom tonu obrađena, našu je pažnju pridobila jedna od posljednjih misli, tj. savjeta prisutne gošće.

Bilo je to pitanje, tj. više kao komentar na roditeljski odgojni postupak koji je voditelj naveo, a ticao se privremenog oduzimanja mobitela djetetu koje ocjenama/ponašanjem „popušta“ u školi. Stručnjakinja je takav postupak kroz gotovo ironični smiješak nazvala zlostavljanjem.

Suprug i ja smo prasnuli u smijeh! 🤣

Ovaj mi je komentar zanimljiv i vrijedno ga je istaknuti zbog najmanje 2 stvari, a tiče se razgovora i prirodnih posljedica, te sveopćeg blagostanja. Tiče se svjetovnih utjecaja u odgoju jedne vjerničke obitelji.

Na kraju bijaše blagostanje

Možemo se, i ne moramo, složiti koliko je našoj djeci uistinu mobitel potreban u svakodnevici. Činjenica je da jest, međutim, on nikako nije dječje pravo. Posjedovanje mobitela je povlastica! Čak i kada promatramo mobitel isključivo kao sredstvo komunikacije, on je i dalje povlastica. Naša djeca će bez njega i dalje moći komunicirati s vršnjacima: uživo, putem fiksne linije ili računala. Da, to će ići sporije, ali i dalje imaju mogućnost komunikacije otvorenu. Privremeno oduzimanje mobitela ne bi im, dakle, presjeklo sve kanale komunikacije, već bi ju samo usporilo.

In medias res: uskratiti djetetu hranu, dom, privrženost i ljubav, e to je zlostavljanje. Privremeno uskratiti djetetu mobitel koji ga ometa u učenju, izvršavanju školskih i privatnih obaveza, ne pripada toj kategoriji.

Zaključak: stanje blagostanja itekako utječe na naše poimanje prava, ali i na percepciju privilegija. Zato smo se na tu izjavu od srca nasmijali. 😂

Razgovori i prirodne posljedice

Niti jedan dobronamjeran roditelj koji svojem djetetu želi dobro te koji također želi odgojiti i njegovu dušu za Vječnost, neće propustiti priliku da prilikom pojave određenih problema i teškoća s djetetom najprije porazgovara. U nježnom, otvorenom razgovoru koji se odvija u atmosferi sigurnosti djeca će se lakše otvoriti, povjerenje koje je možda bilo narušeno opet će se uspostaviti, a ljubav koja prati taj razgovor, poprimit će poslije jednu novu dubinu. Jasno, razgovori će ovisno o dobi i temperamentu djeteta imati posve drukčiji slijed, oblik i trajanje.

A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!

Ef 6, 4

Međutim, svatko od nas tko ima malo više kilometara u roditeljskim nogama zna da razgovori vrlo često „ne upale“ od prve, točnije, poruka ne odjekne toliko jasno i glasno pa ne dolazi do promjene ponašanja. Sjeme je posijano, no je li palo na plodno tlo, zalijevamo li ga dovoljno? Vrijeme je za novi razgovor, za „urazumljivanje Gospodnje“. Od razgovora nikad ne odustajmo!

Točka razilaženja

No da se vratimo na konkretan primjer: ako naše dijete osnovnoškolske dobi ni nakon mjesec dana ne pokazuje promjenu ponašanja, a kroz razgovore nismo došli do nekih većih problema koje dijete ima (pod „većih“ mislim neuobičajenih, složenijih od onih uobičajeno prisutnih u dobi sazrijevanja), prirodna posljedica je da za dobro djeteta privremeno maknemo faktor ometanja, konkretno mobitel. 

Ovo je točka gdje se mi i, uz dužno poštovanje, stručna psihologinja razdvajamo. 🤷

Isprva se, doduše, čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti.

Hebr 12, 11

O, kako vapimo da naša djeca jednog dana ne izgore u sebičnostima ovoga svijeta. Kako vapimo da se svojim nesebičnim djelima, požrtvovnom ljubavlju i cijelim svojim životom „grebu“ za Nebo! Zaista, ono što je u očima svijeta žalost i zlostavljanje, dugoročno donosi plod pravednosti u Božjim očima. Ne bojim se to izreći — iako sam svjesna da su određene odgojne „filozofije“ i među nama katolicima „zlatno tele“ — prirodne posljedice, stega, a ponekad i prikladne i nenasilne kazne su radosno-žalosne metode odgoja malih duša. Ali ne samo malih. Mnoge je velike stvari Gospodin izgradio u mojem životu upravo kada sam se osjećala žalosno, slomljeno, povrijeđeno. Biti olovka u Božjoj ruci ponekad je vrlo bolna stvarnost, ali samo nakon osobne kalvarije i pročišćenja duše možemo dublje spoznati Ljubav na križu i snagu Uskrsnuća!

Korizma je.

Držeći u ruci pažljivo sastavljen popis iz korizmene kutije Linea Sacra s poticajima za molitvu, post i djela ljubavi, ne mogu da ne pomislim, kako bi ona psihologinja okarakterizirala određene poticaje i žrtvice koje namjeravamo dati Gospodinu? Bi li naša određena odricanja i ne baš ugodna djela bila označena kao „zlostavljanje“… ? 😱

Pih, Manuela, zar je za spasenje duše bitno što „dobronamjerni“ i učeni svijet kaže?

Dragi čitatelju/čitateljice, ne boj se svjetovnih etiketiranja i osuda odgoja prema Božjoj riječi. Reći će ti: „Zastario je!“, „Nazadan je…“, „Nije potkrijepljen istraživanjima!“… Boj se, radije, da u kušnjama — osim ljubavi — ne uskratiš svojoj djeci prilike za posvećenje, za svetost na koju smo svi pozvani!

A mobiteli i ostale svjetovne stvari? Njih ionako ne nosimo sa sobom: samo naša duša i Izvor naše radosti, zajedno u Vječnosti! 🙌

___

Gospodine, pomozi mi razlikovati glas svijeta od Tvojega glasa. Podari nama roditeljima svoga Duha da nas uvijek vodi Tebi, da nas odgaja u mudrosti, razumu i savjetu kako naše dobre nakane ne bi postale dio popločenog puta do pakla.

Kajem se za sve svoje roditeljske propuste i grijehe, a posebno za trenutke u kojima sam slušala isključivo čovječju teoriju, a po strani ostavljala Tvoju Mudrost i Očinsku Ljubav. Oprosti mi!

Dođi, Duše Sveti, i učini da s radošću činimo svaku molitvu, žrtvu i dobro djelo koje nam je neugodno, bolno i odbojno činiti. Odgajaj nas u nesebičnosti i za služenje, da možemo sa sv. Pavlom klicati: „S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ Gal 2, 16