Što uopće znači izraz „mentalno snažan“? Biti mentalno snažan znači biti jak; jakost. Za nas katolike, jakost je krepost: trajna volja i neprestano nastojanje činiti dobro.
Jakost znači: „odupirati se štetnim utjecajima, podnositi teškoće i nastojati postupati pozitivno kako bismo svladali prepreke i vršili velike stvari“ unatoč težini situacije u kojoj se nalazimo.
Možda ova gore navedena definicija djeluje nadnaravno ili idealistički, ali ne radi se (samo) o penjanju na Mt. Everest ili spašavanju sve gladne djece na svijetu, nego više o postojanosti naših malih hrabrih djela i napora u svakodnevici koja, ako se rade s ljubavlju, čine nas hrabrijima i jačima.
Namjerno nisam naslovila ovaj tekst Kako odgojiti mentalno snažno dijete, jer braća i sestre imaju izuzetno veliku ulogu u jačanju. Biti jak, znači također: dobro funkcionirati u zajednici, stoga ne postoji bolje mjesto za razvijanje jakosti od običnog obiteljskog života!
Moj osobni rast i jačanje započeo je kad sam, shvativši koliko sam slaba, počela sve više uključivati Gospodina u odgoj naše djece i sve iskrenije moliti za njih. Tako je ostalo do danas: jakost naše obitelji, naše djece i našu vlastitu jakost temeljimo isključivo na činjenici da smo toliko ljubljeni, da nemamo razloga za neke dublje nesigurnosti i beznađe. Rekla bih da je jakost dar koji nesvjesno primamo kad imamo vjeru* u moćnog Oca iza sebe; u Oca koji svaki dan razdaje svijet za nas.
*Naravno, netko može reći, postoje i mentalno snažni ljudi koji nisu vjernici. Točno, međutim, ono što nama katolicima daje jednu širu i dublju dimenziju je smisao križa i oslonac na Gospodina, čak i u neizdrživim životnim situacijama poput teške i ozbiljne bolesti djeteta, supružnika, ili još teže, gubitka istih.
Natrag na temu, osim vjere, a opet povezano s njom, s vremenom smo došli do određenih smjernica za koje smo primijetili da imaju učinak jačanja, ali ne samo na djecu, nego i na nas. U tom smo procesu i dalje, zajedno kao obitelj:
DOSLJEDNOST
je ključ svake promjene. Ovo je naizgled jednostavno, ali je zapravo rovovski posao jer iziskuje veliku količinu energije i strpljenja kod roditelja, ali i onoga još zahtjevnijeg: vlastitog samoodgoja. Posve je lako držati se određenog dogovora ili pravila jedan dan/tjedan, ali biti dosljedan na duge staze zahtijeva roditeljsku samokontrolu i jakost.
Dosljednost nije bila među mojih Top 5 osobina prije nego što sam postala mama, no to se promijenilo kad sam počela shvaćati koliko dosljednost pruža djeci okvire i daje trajne rezultate.
Kako postati više dosljedan? Uhvatite sebe kad pojedete kockicu čokolade više nego što ste si odredili, kad prekršite obećanje i sl. Prvo vježbajte dosljednost prema sebi. Svakako molite Duha Svetoga za dar jakosti. Što prije si osvijestimo koliko smo krhki, to ćemo prije sve svoje brige i planove povjeriti dragom Bogu. Meni osobno pomažu strelovite molitve poput: Bože, u pomoć mi priteci!, ili jednostavno: Dođi, Duše Sveti!
Reći ću i ovo vrlo otvoreno, dosljednost ponekad boli jer se možda zbog osjećaja sažalimo nad djetetom ili popustimo pred plačem. Ne udovoljiti svakoj djetetovoj želji ne znači da ga ne volimo, upravo suprotno! Osim ako se ne radi o iznimkama, kao što su rođendan ili obiteljsko slavlje, situacije životne važnosti ili ugroze, OSTANITE DOSLJEDNI!
Ne ogorčujte svoju djecu, već ih odgajajte stegom i opomenom Gospodnjom.
Ef 4, 6
USTRAJNOST
Često se u našim svakodnevnim roditeljskim razgovorima može čuti rečenice poput: moje dijete ne želi …, on odbija …, ne jede to…, on je takav pa neće …, to mu je na mene pa ne voli… Jasno, kad nekoga volimo, onda ga i opravdavamo.
No ako se radi o hrani, spavanju, rasporedu, malim kućnim odgovornostima ili bilo čemu što mi smatramo da je dugoročno dobro za njega, a dijete to ne usvaja, ne surađuje od prve, na nama doraslima je da ustrajemo i trudimo se uvijek iznova ponuditi (određenu namirnicu, aktivnost, ili o čemu se već radi) i dosljedno provoditi pravila i prirodne posljedice koje smo u našoj obitelji odredili za određena ponašanja (pritom ne mislim na kazne i ucjene).
Primjer ustrajnosti: za 2. rođendan našeg sina od rodbine smo naručili ride-a-bike. Znali smo da voli vozila, a i priželjkivali smo jednog dana zajedničke vožnje. On naravno isprva nije htio ni sjesti na njega, a kamoli voziti. Ovdje je suprug pokazao ustrajnost: jedan dan su proučavali kotače, drugi dan sjedalo i volan, treći dan je sjeo, ali nije htio voziti. Suprug se kreativno dosjetio da spoji ovu novu aktivnost s nečim što naš sin već voli: pokazujući mu na parkiralištu oznake auta koje su ga tada zanimale, T. je išao od auta do auta ne znajući da se počeo odgurivati, tj. voziti.
Poanta: mnogo bi nam lakše bilo reći: On to ne želi, ‘ajmo vratiti bicikl! Odlučili smo ovu rečenicu On to ne želi završiti rječju „sad“. Isto tako možete svaku od ovih gore navedenih rečenica: Moje dijete ne želi, odbija, ne jede, neće… SAD! Nijedna situacija nije zacementirana! Predivna je stvar da se djeca mijenjaju, sazrijevaju, a često ih možeš pridobiti dobrom, starom i provjerenom metodom spajanja već poznatoga i novoga. Ne zaboravi moliti za dijete, a moli i za vlastitu ustrajnost, za snagu i izdržljivost.
ODGOVORNOST
Želite li da vaša djeca stoje nogama čvrsto na zemlji, stavite malo odgovornosti na njihova leđa
Ne znam treba li ovo dodatno objašnjavati… Jednostavno krenite od malena: Kad napraviš nered, počisti!, Kad kažeš nešto ružno, ispričaj se, ili nekim drugom djelom popravi situaciju., kasnije: Kad pokidaš (namjerno), plati vlastitim novčićima. (…)
Kao vjernici, često pričamo i razmišljamo o Božjoj ljubavi i praštanju, no koliko često razmišljamo o odgovornosti koju sa sobom nosi titula „ljubljenog djeteta Božjega“, hm? Djeca koja se nauče preuzimati odgovornost za svoja djela i propuste, postaju jaki ljudi, ili što bismo nazvali, ljudi od karaktera. Preuzimanje odgovornosti za vlastita djela i ponašanja, izraz je i poštovanje prema drugima.
Nas roditelje često poučavaju da sve odgojne probleme riješimo razgovorom. Da, to je prvi korak i izrazito je važan, no razgovor, koliko god kvalitetan bio, nije sve. Prirodna posljedica, odnosno preuzimanje odgovornosti znači „osjetiti to na vlastitoj koži“, nadoknaditi štetu, popraviti oštećeno pa bio to pošarani zid, udarac seke ili poplavljeni podrum.
Naš je D (5 g.) jednom prilikom u navali ljutnje i frustracije u vrtiću šutnuo kutiju za igračke i ona je pukla. S njim su razgovarale i odgajateljice, a poslije i mi kod kuće. Shvaćao je da njegovo ponašanje bilo neprikladno, međutim, nije ga to previše „diralo“. Mislio je da vrtić svaki mjesec dobiva nove kutije kad se stare pokidaju.🤨 Nakon razgovora smo se dogovorili da uzme svoj novčanik i da zajedno odemo u dućan kupiti novu kutiju za vrtić. Sutradan se u vrtiću pojavio na vratima s novom kutijom i isprikom. Trebam li reći što je na njega snažnije utjecalo: razgovor ili nadoknada štete?
Oduševljava me kako se naša Crkva odnosi prema takvim situacijama. Ispovijed i pokajanje su odlični, ali bez zadovoljštine bili bi nepotpuni.
Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao. Grešnik, nakon što je rasterećen od grijeha, još treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. Mora, dakle, učiniti nešto više da ispravi svoje krivnje: treba na prikladan način »zadovoljiti« ili »okajati« svoje grijehe. Ta se zadovoljština također zove »pokora«.
KKC 1459
Vidiš, zadovoljština, tj. pokora je potrebna, koliko drugom (oštećenom), toliko i za ozdravljenje nas samih.
SUOČAVANJE SA STRAHOM
Da, znam, svi mi želimo zaštiti svoju djecu. Osim što je suočavanje sa strahom neugodno, ono je i dugotrajan proces. Ne događa se preko noći, ali kad jednom racionaliziramo i prevladamo strah, pogodite… —Postajemo jači!
Primjer: na ogradi jedne kuće tijekom šetnje naišli smo na onu gipsanu figuru lava. Naš najstariji sin tada 1,5 god. jako se bojao tog kipa i uznemirio bi se kad bi prepoznao ulicu. Tu smo ulicu lako mogli zaobići da dođemo kamo želimo, no ona je spletom okolnosti postala jedna od ulicā koja vodi do našeg budućeg stana. Uz mnogo priče i objašnjavanja (prilagođeno djetetu od 1,5 g.) nastavili smo prolaziti tom ulicom. Isprva bismo sa suprotne strane na brzaka prešli taj dio, doma smo čitali o lavovima, a s vremenom je i počeo pogledavati prema lavu. Kad smo nakon određenog vremena prešli na stranu gdje je lav, suprug i ja smo dodirujući lava pokazivali da je bezopasan. Malo po malo, lav više nije bio strašan. postao je jednostavno čudan. Kad sam nakon nekoliko godina upitala sina: "Sjećaš li se da si se kao mali bojao ovog lava?", on je junački odgovorio: "Ne! Zašto bih se bojao običnog kipa?"
Za veće strahove i traume molimo. Molimo ustrajno i predano učeći djecu da od Gospodina traže ozdravljenje, snagu za praštanje ili oslobođenje od teških osjećaja i vraćanja sjećanja na događaj.
OSJEĆAJI
Mnogo se priča i piše o emocionalnoj inteligenciji, prepoznavanju i imenovanju emocija, stoga se ponekad nadobudno čitajući sve novotarije pitam, ne pretjerujemo li možda? Kao da je klatno prešlo s one emocionalno zatvorene strane naših djedova i pradjedova, na emocionalno presenzibilnu stranu na koju nas upućuju suvremeni stručnjaci za odgoj.
Da, i mi učimo djecu da imenuju emocije i da ih izraze, razgovaramo o njima i uvažavamo ih, ALI usmjeravamo djecu da se ne vode isključivo osjećajima. Iako su za nas izrazito važni, a i dani su nam kao dar, ipak učimo svoju djecu da osjećaji nisu naša objektivna stvarnost. Oni nisu jedina istina prema kojoj se trebamo ravnati.
Konkretnije: učimo ih u molitvi predati sve osjećaje koje su doživjeli tijekom dana. Pritom je jako bitno moliti Duha Svetoga za dar razuma da pročisti naše želje i planove od osjećaja i uskladi ih s Božjom voljom. Priznajem, to je proces i zato se u tome oslanjamo isključivo na Božju riječ. Riječ objavljuje da će „pravednik živjeti od vjere“ (Rim 1,17), a ne zahvaljujući osjećajima. Vjerovati u Božja obećanja znači imati najveći mogući oslonac na svijetu; znači biti jak u Gospodinu!
Osjećaji mogu biti varljivi, mogu uljepšati, ali i narušiti našu sliku o sebi i drugima, o Bogu Ocu. Najpouzdanije mjerilo je, dakle, čitanje Biblije i osluškivanje poticaja Duha Svetoga.
TJELESNA AKTIVNOST
O ovomu bih mogla pisati danima. Tako jednostavno, a tako podcijenjeno. Najjednostavnije moguće rečeno, fizička aktivnost (pritom ne mislim na vožnju na guralici, igru u dvorištu ili šetnju po parkiću) oblikuje naš mozak, izgrađuje karakter, uči samodisciplini i radnim navikama. Čini li se i vama da ovo zvuči kao jakost, jakost, jakost?!
Fizička aktivnost smanjuje dosadu, zadovoljava potrebu za uzbuđenjem i autonomijom (ovo je posebno izraženo kod dječaka), smanjuje frustraciju i potiče kognitivni razvoj, a da ne pričam kako uspavljivanje nakon takvih aktivnosti nije ni potrebno. Opet: jakost, jakost, jakost!
Naša je aktivnost bicikliranje. Brži čekaju sporije, sporiji se trude dostići brže, povećavamo vlastitu izdržljivost na napore, zajedno upoznajemo svijet i izgrađujemo međusobne odnose… Neću duljiti, pronađite vlastitu obiteljsku aktivnost što prije!
JOŠ NEKOLIKO ZA KRAJ…
Ovo su, prema našem iskustvu, neki od glavnih faktora za odgoj mentalno snažne djece. S obzirom na to da je tekst već podugačak, samo ću nabrojiti još neke jednako važne faktore kojima se možda konkretnije pozabavim u nekoj daljoj budućnosti: samosmirivanje, fleksibilnost, znati primiti kritiku, što manje biti u virtualnom svijetu (naglasak na igricama), strukturiranost dana, empatija (znati se radovati tuđem uspjehu, suosjećati s osobama u potrebi), strpljivost, poštivanje drugih, čitanje više knjiga s ljudskim likovima koji su savladali određene probleme, učiti ih zahvaljivati i u teškoćama, učiti na greškama i prihvaćati ih, govoriti s djecom otvoreno, ali opet prikladno njihovom uzrastu. Ovi navedeni faktori ne utječu samo na jakost djece, već i na izgradnju karaktera.
Može se učiniti da je potrebno činiti mnogo toga kako bi naša djeca ojačala, ali shvatite to kao niz svakodnevnih kamenčića u mozaiku života. Prisjetimo se: jakost je postojanost naših malih djela i napora u svakodnevici koja, ako se rade s ljubavlju, čine nas hrabrijima i jačima.
Također, mi roditelji smo često pod dojmom da je za uspješan odgoj djece potrebno mnogo čitati, a zapravo je potrebno predanim srcem ustrajno moliti i voditi se poticajima Duha Svetoga.
*Ipak (!), vidim da volite čitanje jer ste sretno doplovili do kraja teksta i stoga preporučam i ove dvije izvrsne knjige⬆️
dovoljno dobra mama 