Kategorija: RODITELJSTVO

Bez brige, neće biti toliko stručno. U prijevodu: malo korisnog i praktičnog jezika za roditelje, ali i sve koji rade s djecom i bave se njima. Riječ je većinom o korištenju 3. lica jednine… 😀

Započnimo!

Pričanje u 3. licu može djelovati narcisoidno ako pričamo sami o sebi. Dobar primjer toga su neponovljivi govornici poput M. Bandića i Z. Mamića. 😉 Govorom u 3. licu možemo izražavati sarkazam (Vaše Veličanstvo ne želi oprati suđe?), ili pak može biti posve prihvatljiv ako je dio maminskog (eng. motherese) govora/jezika. Ovo je onaj dio za vas!

Kao što je općepoznato, rana je komunikacija izuzetno bitna, bez obzira razumije li nas naše dijete u potpunosti ili ne. Maminski je govor zapravo vrlo koristan djeci do 2. g. kada se ona nalaze u kritičnom (osjetljivom) periodu razvoja govora. Takav je prilagođeni govor usmjeren djeci, a odlikuje se jednostavnošću rječnika, ponavljanjem, većom zastupljenošću imenica naspram glagola, promjenljivom intonacijom i sl.

Primjer: (obraćam se djetetu) “Mama se ide obuti. Mama obuva cipele! Da, cipele.” (pokazujem cipele i obuvam se).

Onaj “ali”…

Nakon djetetove 2. g. pa sve do pubeteta započinje drugo osjetljivo razdoblje za jezično-govorni razvoj. Dijete postupno postaje i kognitivno zrelije (od 3. g. razlikuje sebe od okoline, koristi i razumije zamjenice) tako da više nema potrebe za previše pojednostavljenim jezikom, kao ni za korištenjem 3. lica u maminskom jeziku. Dapače, jezik treba postupno obogaćivati novim vrstama riječi i jezičnih konstrukcija.

Na primjer, bilo bi neprikladno vratiti se s posla i obraćati se 5/6-ogodišnjem djetetu ovim načinom: “Mama je imala naporan dan. Mama je umorna.”

Vjerujte mi, vaše dijete je spremno za složenije oblike komunikacije. Uz to, osim što djeluje narcisoidno, govorenje o sebi u 3. licu udaljava nas od naše vlastite odgovornosti i manje je osobno.

(1. lice) “Sine, umorna sam pa ćemo se igrati kad malo odmorim.” (odnos ja-ti/mi)

(3. lice) “Sine, mama je umorna pa će se igrati s tobom kad malo odmori.” (odnos ona-ti)

3. lice, krivnja i odgovornost…

Pročitala sam jednu zanimljivu izjavu, a glasi ovako: Hrvati boluju od dvije kronične bolesti, a to su prebacivanje krivnje na drugoga i izbjegavanje odgovornosti. „Nisam ja, zmija je…“, zvuči poznato? 😉

Iako nismo za nametanje osjećaja krivnje, svakako želimo usaditi djeci osjećaj odgovornosti za vlastite postupke i tako ih usmjeriti da jednoga dana izrastu u ljude koji će se znati nositi s posljedicama svojih odluka i ponašanja.

U nekim blažim slučajevima, nama se u velikoj obitelji pokazalo korisno koristiti 3. lice kako bismo izbjegli „prozivanje“, tj. kako bismo udaljili pojedino dijete od nezahvalne situacije i tako ga optužili. Ovisno o težini situacije, a ovo se odnosi prvenstveno na blaže „prekršaje“ za koje nismo u potpunosti sigurni, ili nam nije toliko bitno tko je počinio, jednostavno koristimo zamjenicu netko ili pasiv. Što to znači?

• 

• 

Na primjer:

3. lice (on/ona):

“Netko je zaboravio ugasiti svjetlo u kupaonici. Molim, da ga ugasi!”

“Netko je razbacao igračke po sobi. Neka ih pospremi!”

“Netko nije pustio vodu za sobom. Želim da počisti školjku!”

pasiv (vršitelj radnje nepoznat): 😉

“Svjetlo u kupaonici nije ugašeno. Želim da svjetlo bude ugašeno!”

“Igračke su razbacane po sobi. Soba treba biti pospremljena!”

“Voda u školjci nije puštena. Molim, da se školjka očisti!”

2. lice (ti):

“Zaboravio si ugasiti svjetlo u kupaonici.”

“Razbacao si igračke po sobi.”

“Nisi pustio vodu za sobom.”

Prva tri primjera su „mekša“, općenita i diskretna.

Druga tri su više kao neutralno utvrđivanje stanja.

Posljednja tri djeluju pomalo kao optužbe.

Razlika je značajna!

Intonacija

Također vrijedi obratiti pažnju na intonaciju: što je situacija bezazlenija i blaža, to je intonacija pjevnija, produženija i ponekad s dozom humora. Obrnuto od toga, u ozbiljnijim situacijama je kraća, odrješitija i ozbiljnija. Primjerice, nećemo koristiti istu intonaciju u rečenicama: Netko je zaboravio obuti papučeee! i Prestani lupati po prozoru!

U slučaju da dijete ne posluša od prve (zamislite, i to se događa), ili se jednostavno ne osjeti pozvanim da ispravi počinjeni propust, zaboravite neodređeni oblik! Svakako mu se treba obratiti ozbiljnije, konkretno i imenom: Soba je u neredu. Ovisno o dobi djeteta: Ivane, idemo zajedno pospremiti igračke!, Ivane, kreni pospremati igračke, a ja ću ti se pridružiti za minutu!, Ivane, pospremi igračke! (sam).

Težina “prekršaja”

U našoj se velikoj obitelji istovremeno odvija mnogo različitih stvari. Često se nekome žuri natrag na igru, ili mu se baš ne da obaviti posao do kraja ili ga obaviti kako spada. Netko je možda zaboravniji, površniji, ili se jednostavno želi provući i promijeniti pravila. Nisu sve „bitke“ jednako važne!

Iako je meni i suprugu izuzetno bitno da se držimo određenog reda (da svi poštujemo obiteljska i kućna pravila) te da kod njih jačamo dosljednost i osjećaj odgovornosti, s druge strane, svjesni smo da su oni samo djeca i da nismo u vojsci. Prečesto igranje dežurnog policajca crpi energiju, stavlja NAS i DJECU na suprotstavljene strane, unosi dodatni nemir i često za sobom priziva i potrebu igranja uloge sudca.

Neodređeni oblici ublažavaju takve situacije. Da ponovim, sve se ovo odnosi na blaže prekršaje gdje je potpuno suvišno postavljati ona šablonska, pomalo otrovna pitanja poput: Tko je to napravio? Tko je kriv? Zašto si to napravio? Opet si zaboravio to i to! Uvijek se tebi to dogodi!, itd., itd.

U OZBILJNIJIM SITUACIJAMA, kao što su fizički sukob, namjerno uništavanje namještaja i sl., vrijede druga jezična pravila:

• izbjegavamo 3. lice i želimo čuti detaljno i konkretno što se komu, kako i kada dogodilo
• nastojimo saslušati obje strane i doći zajedno do zadovoljavajućeg rješenja
• želimo utvrditi odgovornost bez nametanja osjećaja krivnje
• izbjegavamo pridjeve „zločest“ i „dobar“ (Baš si zločest! ili Dobra djeca to ne rade.)
• afirmiramo osjećaje (ljutnje, ljubomore, umora), ali jasno osuđujemo neprikladno ponašanje
• odvajamo dijete od ponašanja, tj. osuđujemo grijeh (sam čin), a ne grešnika (osobu)!
• također, rizičnija ponašanja uvijek završavaju prirodnom posljedicom

Na primjer:

*Bacanje predmeta u bijesu: “Vidim da si ljut, ali nije u redu da bacaš stvari. Spremit ću to dok se ne smiriš.” (istog trena spremamo predmet izvan dosega, obično na dan-dva)

*Otimanje igračaka: “Znam da želiš tu igračku, ali seka se sad s tim igra. Zamoli ju za igračku, ili pričekaj da se ona prestane igrati s tim. Možeš joj ponuditi i zamjenu.”

U slučaju napada ili ponovnog otimanja, slijedi upozorenje da ćemo ih razdvojiti: “Vidim da jako želiš tu igračku, ali ako ju opet pokušaš uzeti na silu ili lupiti seku, moram vas razdvojiti.” Ako se to uistinu i dogodi, istog trena ih razdvajamo. Kad se situacija smiri, pokušamo se opet dogovoriti.

Ovo sve navedeno ovisi, jasno, uvelike i o dobi djeteta. Što su stariji, sve više ih usmjeravamo da se sami dogovore i sami pokušaju riješiti problem, prije svega riječima, ne tučnjavom. Saslušamo, ali ne toleriramo tužakanje ili izigravanje žrtve.

3. lice i opća pravila (svatko, tko)

Još jedan primjer gdje nam se 3. lice pokazalo kao izvrsno, jest uvođenje općih pravila ponašanja i funkcioniranja naše obitelji. Ne znam je li potrebno isticati, ali uz razgovor i objašnjavanje, presudno je dosljedno usmjeravanje i primjer nas roditelja. Dakle, pravila vrijede i za malene i za velike!

*Pravila nisu sama sebi svrhom, nego su dio dugoročnog cilja koji nastojimo postići odgojem u našoj obitelji. Ako želimo odrasle koji će jednog dana imati odgovornost prema stvarima, obvezama i ljudima; zdrav odnos prema hrani i pristojno ponašanje za stolom; potrebu za rekreacijiom, usvajanje higijenskih navika i uspostavljanje ravnoteže između obveza i zabave (i sve ostalo što je vašoj obitelji bitno), onda je nabolje krenuti od malih nogu.

Prilikom oblikovanja obiteljskih pravila, nastojali smo ih kombinirati s prirodnim posljedicama kako bi svatko točno znao kako da ispravi određeno ponašanje, ili što točno slijedi nakon toga. Tako smo dobili neke od sljedećih primjera:

“Tko napravi nered, taj će i počistiti.” Umjesto: “Ako napraviš nered, onda ćeš i počistiti.” (ti)

“Tko ode od stola, znači da nije više gladan.” Umjesto: “Ako odeš od stola, nema više hrane za tebe., ili: Ne možeš ići od stola dok to ne pojedeš.” (ti)

“Tko se ide van razgibati (trčati, šetati, voziti biciklom), može gledati crtić.” Umjesto: “Ne možeš dobiti crtić, nisi bio vani.” (ti)

“Svatko treba oprati zube prije spavanja da mu ne bi došli Gric i Grec.” Umjesto: “Moraš prati zube inače će ti doći Gric i Grec.” Ili, “Ako ne opereš zube, doći će ti bakterije.” (ti)

Ne znam za vas, ali onaj ako mi uvijek zvuči kao ucjena i lagano zastrašivanje. Također, jeste li primjetili da nigdje nije rečeno moraš i trebaš? Naravno, ponekad koristimo i taj trebaš, ali u neodređenom obliku. Npr. Treba jesti puno voća i povrća da bi tijelo bilo zdravo!, Treba svaki dan ići van na igru kako bi mišići jačali., Trebamo se dogovoriti riječima, a ne tući. i sl.

Naša djeca slijede pravila, a da uopće nisu svjesna da su to pravila! 😉 Ona su lijepo upakirana u suptilne jezične nijanse koje su nam omogućene korištenjem 3. lica. Živio hrvatski jezik 😀

P. S. Svatko tko nas osobno poznaje, posvjedočit će vam da naša djeca ne slušaju uvijek, krše pravila, probijaju granice, tuku se i svađaju. Rade li to i vaša djeca? 😀 Također, nemoguće je ne spomenuti i nas dvoje umornih i često razdražljivih roditelja koji ne koristimo sve ove izraze u apsolutno svakoj životnoj situaciji, onako smireno i politički korektno kao iz knjiga o odgoju.

Ali kad smo prisebni, rasturamo! Ne odustajemo, trudimo se biti dosljedni i jasni u izrazu, prilagođavamo poruku dobi djeteta i dajemo vlastiti primjer; to je ono što daje rezultate. Nije li to je realnost nas roditelja: trudimo se, ali priznajemo da smo nesavršeni. Savršen je samo naš Otac! 😉 ♥

Nadam se da vam je ovo jezično putovanje promijenilo perspektivu o ulozi jezika u odgoju ili je možda samo došlo kao osvježavanje gradiva iz srednje škole. 😉 Kako bilo da bilo, čestitam, stigli ste do kraja teksta!