Da, ovo je još jedan tekst o temi: možemo li imati sve? Ali iz katoličke perspektive.

— Naravno da ne.

— Niti trebamo imati sve.

— Što je to uopće „sve“?

— Ok, možemo, ali ne u isto vrijeme…

Zadnjih mjesec dana sam na rodiljnom dopustu, a „uletila“ mi je i jedna poslovna stvar koja iziskuje ooogromnu količinu promišljanja i angažmana. Zapravo, nije uletila, svjesno sam pristala znajući uvjete u kojima ću raditi i koje će „nuspojave“ za našu obitelj to imati. Recimo samo da mi se kristalno osvijestilo ono što već godinama kao majka nazirem i što si zapravo odbijam svjesno priznati — jer hej, cijeli svijet viče suprotno — a to je da NE možemo imati sve!

I trudim se sama sebe demantirati ovih dana, dok pokušavajući sustići zadane rokove odgađam čitanje knjige djetetu, propuštam do kraja poslušati kako su proveli dan i prebacujem naše redovite odlaske u šetnju do knjižnice za neko drugo vrijeme…🥺

DA, ali ne u isto vrijeme

Nisu me tako odgajali niti je moja mama bila neka karijeristica (iako je mogla jer je iznimno inteligentna i sposobna žena), ali svijet čini svoje. Žene mogu sve, žene mogu oboje, žene mogu sve što i muškarci. To je sve apsolutno istina (uz iznimku bauštele i sl.)!💪 međutim, negdje se dogodio kratki spoj pa smo mi žene počele misliti da to „sve“ možemo istovremeno, u jednom paketu. Stručno napredovanje, djeca, uredan dom, super figura, biti mama koja u lepršavoj haljini gura kolica, bogat socijalni život (stvarni, ne onaj virtualni), itd., itd. … Stereotipi, svjetovna vizija uspjeha, svjetovni kriteriji samoostvarenja.😵

Samoostvarenje? Pih, Maslowe, fulao si! Nama katolicima vrhunac osobnog razvoja i smisao života je otkriti Božju volju za vlastiti život, služiti drugima i voljeti bližnjega, pa čak i kada pritom ne mislimo da je to naš idealni put samoostvarenja. Prisjetimo se samo Majke Tereze, jedne od mojih najdražih svetica, koja je služila bolesnima, odbačenima i najsiromašnijima od siromašnih isključivo jer je u njima gledala Krista u potrebi, a ne da bi se samoostvarila.

Varljiva riječ: ravnoteža

…ili izrečeno popularnim anglizmom: balans. Voljele bismo sve uskladiti. Milijun ideja, stotine želja, mnogo je obiteljskih potreba i obveza, a vremena na kapaljku pa čak i kada je muž ravnopravno angažiran oko svega. Treba to sve izbalansirati, zar ne? Pri spomenu ravnoteže odmah mi pada na pamet klackalica. Vidiš, i ona teži ravnoteži, ali je taj trenutak izjednačenja obiju strana iznimno kratak (samo djelić sekunde) zato što je ona u vječnom gibanju između gore i dolje. Lijeva strana se diže, desna strana se spušta i tako iznova.

Ravnoteža? Priznajem si, ne postižem ju. Ok, postižem, ali samo na onaj djelić sekunde, djelić dana, tjedna, godine. Nije mi to dovoljno dobro, suočena sam s neuspjehom, nezadovoljstvom i frustracijama. Dakle, izbacujem riječ ravnoteža jer primjećujem da ona postaje moje zlatno tele kojemu težim, a kad ju konačno i postignem osjećam se samozadovoljno. Znaš, onako maslovljevski samoostvareno, božanski.🙄

Biram riječ kompromis. Baš poput klackalice, naš je život vječito biranje između gore-dolje; slijed bezbrojnih malih i velikih izbora u određenim situacijama koje u neprekinutom nizu čine tkanje našeg života. Kompromis znači propustiti djetetovu priredbu jer sam u tom trenutku svjesno odlučila da je završavanje posla važnije. Kompromis također znači da ću u jednom trenutku odgoditi ili privremeno ostaviti posao nedovršen jer odlučujem da je vikend s obitelji u tom trenu važniji. Suđe, nasuprot čitanju djeci; čišćenje nasuprot šetnji; novi projekt na poslu nasuprot ranijem povratku kući… Primjeri se samo nižu.

Sestro, ne želim nam rušiti snove, ali ne možemo imati sve istovremeno!

Možemo li oboje? – Možemo, ali pod koju CIJENU?

Čitajući djeci knjige primjećujem da su heroine u dječjim knjigama sve češće astronautkinje, osvajačice planinskih vrhova, pionirke ženskih pokreta. Stvarno kul!🤩 Hvala im na probijanju granica. Od srca im hvala! Međutim, čini mi se da je klackalica zastala na jednoj strani. Rijetko gdje ćete moći čitati o iznimno velikim kompromisima koje su te žene morale učiniti u privatnom životu. Često su to i duboko tragične životne priče tako da se pitam je li njihovo postizanje toga „svega“ bilo vrijedno privatnih krahova?

Zašto spominjem dječje knjige? – Zato što odmalena formiramo naše djevojčice, ali i dječake, po svjetovnom ti možeš sve. Svakako je jedna od važnijih odgojnih „zadaća“ roditelja ohrabrivati i poticati dijete da ostvari puninu, ali nemojmo se zavaravati da možemo sve. To čak ne vrijedi ni za onu Pavlovu, često izvađenu iz konteksta: Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13). Sv. Pavao je pritom mislio da može sve, to jest: u svakoj prigodi biti zadovoljan. Znam i oskudijevati, znam i obilovati Na sve sam naviknuo: i biti sit i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Kristu koji mi daje snagu.! Zanimljivo, baš suprotno od naše definicije „imati sve“.

Možemo li oboje? – Možemo, ali u kojem OMJERU?

Jednom je prilikom mala kći moje prijateljice rekla da kad odraste, željela bi postati mama. Moram priznati da sam bila malo ljubomorna. Zašto to nije izgovorila MOJA kći? Razmišljam tako, koliko svijet oblikuje našu definiciju toga „sve“, a koliko same oblikujemo taj pojam? Koliko tražimo definiciju u Onomu koji nam je to sve dao? Teška pitanja, znam.

A gdje je knjiga Kad odrastem, postat ću mama?! Ako ju pronađete, svakako mi javite! Pa majčinstvo se ionako podrazumijeva, zar ne? Ili to možda odgađamo kao manje vrijedan dio paketa „sve“? Možda majčinstvo više uopće ni NIJE dio naše definicije onoga „imati sve“?

Mislim da možemo oboje u nekim omjerima. Što kažeš na ovo: biti odlična mama i dobra zaposlenica (70:30), ili biti dobra mama i odlična zaposlenica (30:70)? Ili, biti dobra zaposlenica, dobra mama i angažirana volonterka (33:33:33)? Ili, biti izvanredna na poslu, a titulu za naj mamu dobije baka čuvalica (100:0)?! Oh, ne znam. Daj mi ti reci…😓

A što je točno to „sve“?

Pitam se, je li to „sve“ baš ono što sam gore onako stereotipno navela (karijera, obitelj, izgled…)? – Odgovor, naravno, ovisi o tvojim/mojim vrijednostima.

Ponavljam, za mene je to „sve“ upravo Očeva volja🙏. Priznajem, nekad sam u vezi toga poput onog djeteta koje prije ručka želi desert, dok moj Tata zna što bi bilo bolje za mene, čak mi daje slobodu da uzmem tu lizalicu i sama shvatim da to ipak nije naj, da to nije ono „sve“ što ja mislim da je. Oh, kako je strpljiv sa mnom…

Dakle, što je to točno „sve“?! Rekla bih da definicija onoga „sve“ ovisi o blizini, ako hoćeš, i o onoj klackalici: jesmo li bliže svijetu i njegovoj definiciji pojma „sve“, ili Kristu i Njegovoj definiciji, a to je On sam.

On je Sve:

Istina, Put i Život.

Umorna sam već od ovih ženskih rasprava u glavi i stoga odlučujem da ću svoje dnevne, tjedne i životne kompromise beskompromisno usklađivati s Njegovom voljom jer je u Njemu moje samoostvarenje. On je moje Sve i u Njemu tražim odgovor što to znači „imati sve“. To nipošto ne znači da će sve bit’ laganica, izazovi se nižu, odluke o kompromisima donosim svaki dan, ali sigurnost u Put ostaje!

I pritom ću žarko moliti Gospodina da ispuni sve moje propuste, izbivanja i nedovoljnosti kao majke, zaposlenice i supruge. Prihvaćam svoje padove, jer tada sam Mu mnogo bliža nego kad sam samoostvarena po mjerilima svijeta.🙏