Ukratko, Knjiga o Joni nalazi se u Starom zavjetu između Obadije i Miheja i pripovijeda o izraelskom proroku Joni kojega je Bog poslao da ode u grad Ninivu i pozove taj narod na pokajanje i obraćenje Bogu. Joni se ta ideja nije svidjela pa je krenuo u drugom smjeru. S obzirom da je njegov brod zahvatila velika oluja, bacili su ga u more misleći da je Jona uzrok. Njega je progutala velika riba i nakon 3 dana i noći ispljunjula na obale Ninive. Slijedi happy end: Jona im je ispričao sve kako je bio poučen od Boga, a Ninivljani su se na riječ Božju obratili i prestali činiti zlo.

Happy end, mo’š mislit’!

Ova je priča sve osim tipične priče sa sretnim završetkom. Osim što je bio prorok, Jona je bio veliki domoljub, tvrdoglav i pomalo zadrt. Blago rečeno, kao velikom domoljubu, nije mu se sviđao Božji poticaj da ode propovijedati upravo u neprijateljski grad svojeg naroda. To nam mnogo govori o stanju Joninog srca: Bože, vjerujem, ali to što od mene tražiš je previše!

Iz današnje perspektive, zaplet nam se možda čini prejednostavan. Zašto Jona nije otišao kad mu je sām Bog progovorio? S takvim stvarima nema šale! Stvar ima više smisla ako ju stavimo u nama poznatiji kontekst. Zamislimo da je godina 1943., Jona je židovski rabin, a Bog mu kaže: Idi u Berlin i reci onim nacistima da se obrate. Stvarno?! Rabin.., u glavni grad nacističkog pokreta.., da im govori da prestanu činiti zlo?!? Pitam se, tko bi od nas prihvatio takav prijedlog? Ja ne!

Sada možemo bolje shvatiti zašto je Jona uskočio u brod za Taršiš (dan. Španjolska), umjesto za Ninivu (dan. Irak). Dakle, geografski dijametralno suprotno! Svakako je i strah igrao ulogu, ali nešto je još važnije u priči: Jona zapravo nije želio da im Bog oprosti. Želio je da dobiju što zaslužuju. Štoviše, želio je da pate!

Po čemu je ovo dvostruka priča?

U slučaju da nekomu ne bi promakla metafora: u ovom tekstu sam Jona zapravo ja, a 5. trudnoća, koja je sada iza mene, je moja Niniva.😌 Zašto?

Boraveći na produljenom roditeljskom dopustu s našom malenom A.(tada 1,5 g.) i polako planirajući, ali istovremeno i odgađajući odlazak na posao, sve oko mene počelo je smjerati prema još jednoj trudnoći. Nesvjesno sam gledala, zamišljala, planirala, iščekivala… I onda je došao: moj poziv u Ninivu.

Baš kao i Joni koji se ukrcao na pogrešan brod, Gospodin je i meni poslao oluju da me preusmjeri. Zahvatila me velika oluja: trudnoća me prva dva mjeseca prikovala za krevet; bolovi, mučnine i slabost bili su gotovo neizdrživi; hormoni su toliko divljali da su znatno utjecali i na moje stanje uma. Oluja svih oluja. Cijelo to mučno iskustvo djelovalo je na mene kao i na Jonu. O, dragi Bože, nema šanse da od mene tražiš nešto tako teško.

Vidjevši da oluja sve više bijesni, Jona je rekao suputnicima da ga bace u more kako bi se ono smirilo, rekavši: „ jer znam da se zbog mene diglo na vas ovo veliko nevrijeme“ Jon 1, 12.

Ne znam jeste li ikad bili u toliko dubokom stanju patnje da ste potpuno pomireni i spremni susresti se sa sestricom Smrti… To je iskustvo u kojem se slomilo sve moje tjelesno, emocionalno i duhovno. Sve ono od čega je bilo sačinjeno moje „ja“: sve predodžbe, stavovi, planovi, želje, mišljenja… SVE!

Ali Gospodin je bio strpljiv, usmjeravao me svojom riječju, mirnom okolinom i strpljivim suprugom.❤️️

Vratimo se opet Joni: nakon što su suputnici Jonu bacili u more, oluja se stišala, a Gospodin je zapovjedio velikoj ribi da ga proguta, gdje je ostao 3 dana i noći. Malo je poznato da je Jona zapravo umro, a nakon treće noći oživio. Zvuči poznato? U mukloj, hladnoj i mračnoj utrobi ribe kao da stvari postaju jasnije. A da ne spominjem da se ima više vremena za razmišljanje i iskrenu molitvu. Zapravo, to je jedino što ima smisla…

Jona reče:

„Iz nevolje svoje zavapih Jahvi,

i on me usliša;

iz utrobe podzemlja zazvah,

i ti si mi čuo glas.“

Jon 2, 3

Zanimljivo je kako čovjek bistrije razmišlja kad više nema što izgubiti; kako zna slaviti Boga kad shvati da je bez Njega u potpunosti bespomoćan, zar ne?

Jonina molitva završava ovako:

“A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom

žrtvu prinijeti.

Što se zavjetovah, ispunit ću.

Spasenje je od Gospoda.”

Jon 2, 10

Jona je pristao da ode, ALI njegovo se srce i dalje nije promijenilo. Kao što se nije ni moje. No Gospodin je i dalje bio milostiv i pun ljubavi.❤️️

Kad sam konačno uspjela stati na noge, krenula sam i ja u svoju Ninivu, ali zlovoljna i iscrpljena zbog težine svakodnevice moleći prkosno: Ok, Bože, Ti znaš bolje od mene! Ti ovo tražiš od mene! Ti onda ovo i osmisli umjesto mene! U to sam vrijeme dobila još snažniji poticaj da počnem pisati i tako je nastao jedan od prvih tekstova, a o čemu drugom, nego o teškoj trudnoći?

„Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: »Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.« Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega.”

Jon, 3, 4

Vidjevši da su se obratili od zlog puta, Gospodin ih poštedi. A Jona?

Joni je bilo krivo i rasrdi se!😤 Rasrdi se, jer je želio vidjeti SVOJU verziju pravde na djelu, a ne Božje praštanje. Želio je da dobiju što su zaslužili, a ne Božje milosrđe. Želio je radije umrijeti, nego gledati Božju volju na djelu.

O, dragi moji, voljela bih i ja da je ovo priča s idiličnim završetkom i da mogu reći kako me ona oluja posve promijenila. Da mogu reći kako me mračna riblja utroba zauvijek pročistila i da me moja Niniva nepovratno obratila te da svugdje i uvijek tražim dobro; da uvijek tražim oprost za sebe i druge; da uvijek tražim Božju pravednost, a ne svoju. Susjećam ja s Jonom, i to dobro!😩

Ma daj, zar je ovo kraj?! Trebam katarzu!

Znam, znam, patnja je poklon koji nitko ne želi… No sad kad je trudnoća završila, a porod je dva mjeseca iza mene, tijelo mi se polako čisti od viška hormona i znate što mogu reći?

OVO JE IPAK PRIČA SA SRETNIM ZAVRŠETKOM!!!

Iako sam i dalje tvrdoglava i grešna poput Jone, dublje sam osjetila koliko je Otac sa mnom strpljiv, pažljiv i ima debele živce.❤️️

Svjesnija sam svega što mi je darovano i trudim se tražiti dobro u drugima i gledati ispod površine. Također, sada znam zahvaljivati i za ono naizgled loše, jer tko sam ja da procjenjujem tek jedan mikroskopski detalj jedinstvene i monumentalne slike zvane Život?

Sad kad držim svoje djetešce u rukama, cijela mi se ona muka čini kao ružan san. Daleko od sna, bila je to prava mučna i krvava stvarnost, ali sada s distance vidim koliko me dragi Bog vodio, odgajao i usmjeravao. One slomljene krhotine sastavljenje su i presložene u nešto novo, nešto još bolje!

Boga je nemoguće u potpunosti spoznati, a Njegova nam volja često nema smisla. No zato je moguće iz dana u dan ići korak po korak Njemu bliže čitajući Njegovu riječ i neprestano tražeći Njegovo lice. I zato ovo jest priča sa sretnim završetkom, jer na sreću, zadnju riječ nemamo ja i moja ograničenost, nego On, Njegova ljubav i milosrđe za baš svakoga od nas! Zvali se vi Jona ili Manuela.😉

Bez obzira koja je tvoja trenutna ili životna “Niniva” (bolest, nezaposlenost, samoća, supružnik, neplodnost, nepravda ili dobri stari majčinski umor bez granica), znaj da si i danas voljen/-a; i danas netko brine o tebi; i danas si otkupljen/-a! Gospodin ima zadnju riječ, ali predaj mu sve krhotine. Baš sve!