(naslov je simboličan, nismo zapravo zaraženi)

Za početak, ovaj post neće biti nimalo originalan, a to je vidljivo već iz naslova (usp. Imam rak, ali on nema mene, Kate Dooher). Jednostavno ga shvatite kao svojevrsno traženje mjere.

Svi smo više-manje u istom sosu. Hiperprodukcija vijesti, članaka, statusa i postova vezanih uz trenutnu koktel situaciju korone-potresa-snijega jednostavno zakucava svakog od nas poput čekića koji zabija čavao u meko drvo. Ili ipak ne?

Čini se banalno baviti se svakodnevnim stvarima dok se svijet oko nas doslovno ruši. Da, ALI… Čovjek se izgrađuje radom. „Rad je unutrašnja tendencija ljudske vrste“ navodi dr. Montessori koja je još kod djece primjetila fenomen normaliziranja radom („bez rada se ne može organizirati osobnost, nego dolazi do odstupanja normalnih crta razvoja“, M. Montessori).

Zašto bi različito bilo kod nas odraslih? Radna terapiju, terapija radom, stvaranjem, izražavanjem.., predstavlja bunt protiv ništavila, besmisla i rušenja. Rad je vrhunsko zadovoljstvo; izvor zdravlja i obnavljanja. Život je usporio, ali nije stao. Ne prestajmo peći, crtati, heklati, pjevati, vježbati, pisati, učiti: imamo koronu, ALI ona nema nas.

Jedna je blogerica pisala post o tome hoće li svijet nakon ovoga stvarno biti bolji i ljepši. (Nažalost, adresu ne mogu pronaći u moru novih sadržaja na Internetu, ali je svakako za zamisliti se). Kriza i bolest uvijek služe kao svojevrsno povećalo pojedinca i društva u cijelosti. U nekima ispliva ono bolje, u nekima ono gore. Političari i moćnici funkcioniraju prema zakonu i logici profita, historia magistra nam poručuje da od nje i ne učimo baš previše, stoga ne bih o tome…

Stavimo to na osobnu razinu: hoće li ova krizna situacija promijeniti MOJE prioritete; hoću li JA izići iz nje otriježnjena i promijenjena? Hoću li JA od sada nadalje biti uvijek toliko suosjećajna prema susjedima i strancima; hoću li JA od sada planirano izdvajati više vremena za obitelj i naše odnose; hoću li JA prestati šopati svoje unutrašnje praznine s lifestyle-travel-fast fashion smećem na račun planeta na izdisaju..? Hoćeš li TI?

Prestanimo biti licemjeri i čekati odluke s više instance. Ako želimo bolji svijet, BUDIMO ta promjena. Danas! Da, imamo koronu, ALI ona nema nas.

Trava je uvijek zelenija kod susjeda. Možemo li izmantrati rješenje iz ove situacije? Postizanje nirvane koristi samo meni. A što je s mojim bližnjim?! Nije li ovo idealno vrijeme za upoznavanje vlastite religije, za pročišćenje temelja i motiva vlastite vjere? Većina nas je s tim vjerskim stvarima na razini 3. r. osnovne; povlastice dobro znamo, a odgovornosti gotovo nimalo.

Duhovno smo zakržljali. Mi imamo virus religiozne psihopatije i infantilne pobožnosti, Boga doživljavamo kao džuboks ili automat za kavu, ovisno o potrebi. Prema potrebi ga definiramo starozavjeno („virusi i potresi su kazna“) ili razmaženo novozavjetno („Bog me bezuvjetno ljubi i sve mi oprašta“). Prema potrebi.

Znamo li za obilje svetaca, molitvi, meditacija i duhovne literature koja krijepi? Znamo li uopće što evanđelje uistinu jest? Znamo li da je od svih imaginarnih i povijesnih superfaca iz raznih religija JEDINI Isus dao život za svakoga od nas, da je JEDINI koji nudi spasenje? KAD bi bilo to idealno vrijeme da saznamo? Sad! Da, imamo koronu, ALI ona nema nas.

Eto, nije previše originalno, ali je iskreno. Ovaj je post pokušaj vlastite radne terapije, poosobnjenja krize i samoprocjene stupnja zelenosti vlastitog travnjaka. 😀

Ne znam za vas, ja se držim se one Benediktove „moli i radi“. Usuđujem se dodati i „ljubi“ jer smo trenutno u samoizolaciji okruženi s četvero malih fanova željnih ljubavi i pažnje.

Imamo koronu, ALI ona nikako nema nas!