…ili priča o umoru, zabrinutosti, Ljubavi i vjeri. Uglavnom, sve što jedna mama doživi tijekom prosječnog dana.

“Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.”

Mt 11, 28

Ovo je jasno kao dan, zar ne? 🙂 Postoje različite vrste umora, a roditeljski je umor jedna velika mješavina svih postojećih umora. Danas se to popularno naziva “mental load”. Da nabrajam vrste..?

Fizički, psihički, emocionalni, duhovni… Ponekad se neka naša stanja ni ne može definirati „samo“ kao umor, nego kao trajnu iscrpljenost, istrošenost, prezasićenost, rastresenost i napetost koju dodatno pojačava efekt začaranog kruga. To je posve normalno, jer su određeni dani i razdoblja s klincima intenzivni i raspoloženja variraju poput vožnje „vlakićem smrti“ (bolje zvuči na eng. „roller coaster“) gore-dolje, plačemo-smijemo se, negodujemo-poslušni smo, nećemo-hoćemo-ne znamo što hoćemo…

Koliko god da me odmori dobra knjiga, dobra pjesma, dobar dokumentarac, često puta je to samo trenutno i na površini. Tijekom studija sam u jednom promo listiću naziva „Što možemo naučiti iz 7 posljednjih Isusovih dana na zemlji“ pročitala da ćemo neke od najljepših trenutaka za života doživjeti u molitvi s Gospodinom (komentar se inače odnosio na Veliki četvrtak i Getsemanij). Autor je još dodao:“Vidjet ćete! Vjerujte mi.“  ̶ Bio je u pravu. Predajem Mu svoj umor, prikazujem ga za neku nakanu koja mi posebno leži na srcu i pronalazim odmor.

“Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.”

Mt 6, 34

Zabrinutost nije nužno loša, znači da nam je do nečega stalo, da se oko nečega brinemo. Možda nas to u neku ruku i potiče da odgovornije planiramo budućnost, jer oko prošlosti se nema smisla brinuti. No što sam starija (khm, zrelija), to više shvaćam koliko je stvari izvan naše kontrole i koliko toga ne možemo isplanirati i predvidjeti. U tome valjda leži ljepota, ali i neizvjesnost života!

Kada životne stvari izmiču („mojoj“) kontroli, shvaćam da ju uopće nisam ni imala. Zabrinutost sigurno neće riješiti stvar, samo dodatno pojačava tjeskobu. Obraćam se Šefu (ili često određenom svecu za specifičnu nakanu) i prepuštam stvar: „Isuse, misli Ti.“, „Riješi ovo Ti.“, „Pomozi mi s ovim TI.“ „Dosta je svakom danu…“. Dosta je, idemo dalje!

“Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.”

Mk 10, 13

Nemoguće je voljeti nešto što ne poznaš, ali NE-MO-GU-ĆE! Nemoguće je voljeti Gospodina, a da ga nisi upoznao kroz Njegovu ljubav u Riječi, molitvi, euharistiji. Da, to je proces koji traje čitav život. I sv. Augustin je govorio; da je Boga spoznati lako, to ne bio bio Bog. Čemu odlagati da djecu upoznamo s Ljubavlju? Njihova su srca i umovi mnogo otvoreniji i prijemčiviji od naših; „ne priječite im“.

Osim toga, svatko od nas tko je dao krstiti dijete pritom se obvezao da će ga „odgajati u vjeri, kako bi živjelo prema Božjim zapovijedima, ljubilo Gospodina i svoga bližnjega kao što nas je Krist učio“.“ Jeste li toga svjesni?“, podsjetimo se, odgovorili smo potvrdno.

„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“

Mk 8, 29

Ne prođe molitva da se ne pitam tko je On meni, komu se molim, što, kako i zašto te koji je smisao svih teških dana, bolesti i iscrpljujućih životnih razdoblja. Kad samo okrznem djelić tog odgovora, sve sjeda na svoje mjesto. On je moj temelj i smjer. On je moj Put, Istina i Život. Smisao koji ispunja ovo putovanje zvano “život”. (Inače, divno promišljanje o citatu iz obrnute perspektive nalazi se na stranicama župe Rođenja BDM)

„Bog ne poziva sposobne, već osposobljava pozvane.“

Nije konkretno biblijski citat, al’ tko ga je smislio, mudro i istinito ga je sročio. Nitko nikada ne može u potpunosti biti spreman za ulogu roditelja. Zamislite visinske pripreme, silnu literaturu, desenzibilizacijske tretmane (npr. da malo otupiš na zvuk lažnog plača), parent-coaching… možda onda. Ipak, evo nas, svi smo manje-više dobri roditelji ili barem dovoljno dobri. Prvi korak je kao na AA sastanku: priznanje. Nisam sposobna, ali sam u procesu osposobljavanja. Gospodin radi na meni. 😉 Baš poput izloga u radu.

P. S.

Bez brige, umor i mene savladava, zabrinutost također, djeci nekad propustim nešto približiti, pojasniti, mahom kršim zapovijedi i uz to uzgajam zlatnu telad, ali se uvijek po snagu za novi početak vraćam Riječi. Ako misliš da je ovo sve prezahtjevno, hej, pa i apostoli su bili u istoj kaši: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« (Iv 6, 60).

Samo ne odustaj! Hodaj, nebo strpljive voli, kaže Gibbo.